Iskustva u radu sa decom i odraslima
U leto 2014.godine srela sam se sa dva brata blizanca, tada prvi razred osnovne škole jedan je imao problem sa izgovorom afrikata đ I dž a drugi sa izgovorm glasa r. Prvi dečak je uočio i ispravio položaj jezika tokom našeg inicijalnog susreta. Sledeći put kad smo se videli bez greške je je izgovarao u đ i dž u svim položajima u reči, rečenici i u brzalicama. Brat je ovladao pokretom vibracije jezika tokom desetak susreta. Jasno je da su ovi dečaci bili veoma pažljivi, motivisani i izuzetno aktivni u kontaktu. Upijali su svaku instrukciju i trudili se uporno da je izvedu. Kada je jedini problem u izgovoru dislalija, tretmani su relativno kratkotrajni i veoma živahni i brzi.
Trajanje tretmana može se odužiti usled temperamenta deteta i ponekad delovati kao monotono uvežbavanje. Međutim, produženo trajanje I usporeno ovladavanje pokretima govornih organa zavisi od osnovnog problema. Nema čarobnog štapića. Mi možemo samo onoliko koliko određeno dete ili osoba može. Sreli smo u praksi i slučaj dečaka koji ima afaziju, a koji je imao svu podršku kao da ima autizam. Koleginica logoped je sa njim radila na samom uspostavljanju glasova, razvoju elementarnog jezika, na artikulaciji, čitanju, pisanju. Dečak je išao u specijalnu osnovnu školu gde je imao sjajnu podršku. Mi smo se upoznali kada je on pohađao šesti razred osnovne škole. Sa roditeljima smo svi imali izvanrednu saradnju. Pošli smo od činjenice da dečak nedvosmisleno ima afaziju a ne autizam (mada na ranom uzrastu veoma liče). Umesto suženog repertoara jezika, koji je bio osnova njegove komunikacije sa svetom, izložen je sistematski postepeno proširivanom jezičkom korpusu. Nekada je sastavljao agramatične rečenice od tri do četiri reči, a kada smo se videli poslednji put danas mogao je da razvije gramatičnu rečenicu uredne dužine, bitno se promenio način verbalne komunikacije. Ranije je reagovao izrazitim odbijanjem bilo kog auditivno primljenog naloga, dok je isti taj nalog napisan I pročitan razumevan i izvršavan bez otpora, bez ikakvih problema. Sveska postala je postala vizuelni kanal komunikacije dok se nije učvrstioi modalitet auditivnog razumevanja jezika. Naravno da je i u školi bitno napredovao. Upravo je činjenica da je sam uzimao sveske, čitao, trazio od roditelja da zajedno sa njim ponovo prolaze kroz material bila jasna povratna informacija da smo na pravom putu.
Uvek smo visoko osetljivi na povratne informacije. Nešto može ličiti na lenjost ili odbijanje, a da se uopšte ne radi o odbijanju samog rada, ponajmanje o lenjosti, već stanja koje trenutno ili duže vreme preplavljuje osobu i ne zna ni kako da reši to stanje niti prepoznaje ko bi mogao u okolini da pomogne. Svaki otpor pažljivo osmotrimo i kada smo u prilici I razrešimo, u cilju osnaživanja kapaciteta deteta ili osobe da čuje i izrazi sebe na način koji mu donosi dobrobit. Ove situacije zahtevaju nekoliko susreta u kome dete ili osoba procenjuje da li smo partner od poverenja u komunikaciji. Ako proceni da može da pokuša da nam se poveri I oseti I minimalno poboljšanje, postaje visoko motivisani saradnik I pobeđuje svoje prethodno stanje.
U periodu od 2008. do 2010. smo radili sa dečakom koji je imao dijagnozu ekspresivne disfazije a s obzirom na nemogućnost formiranja bilo kakve proste, dvočlane rečenice, u zvaničnoj ustanovi majci dečaka rečeno je da dete neće moći da upiše prvi razred a i pitanje je bilo hoće li uopšte moći u školu. Radili smo intenzivno četiri puta nedeljno, u prvo vreme uspostavljajući kontakt preko jedinog sadržaja za koji je postojala pažnja-virus Ksena, neki crtić Kod Lioko, a zatim smo uz upotrebu KSAFA-m aparata gradili i izgradili jezičke obrasce. Diskretne posledice su ostale zbog prerano prekinutog tretmana (nije dovoljno da može da se sporazumeva i da čita i piše, naročito ako se žali ili vidite da sa teškoćom prati sadržaj i redosled teksta). Ovaj dečak uskoro završava osnovnu školu. Verujem da se nosio sa mnogo više izazova nego što možemo zamisliti, ali je činjenica da je mogao da se sa nosi njima a verujem da će se izboriti nekako i ubuduće. Činjenica da je dečak uspeo u redovnoj osnovnoj školi je sjajan podsticaj svim kolegama da ne otpisuju nikoga unapred, ma koliko se teško činilo početno stanje.
Add Comment